Autor teksta : Sanja Martinović
Dok čitamo razne analize, ali i svjedočimo o tome što je Steve Jobs činio, što nas je učio, čime nas motivira i nakon odlaska te s divljenjem promatramo kako je promijenio i cijele industrije, moramo se zapitati je li se time što u našem djelovanju promijenilo? Jesmo li mi uopće u stanju provesti u djelo nadahnuće koje osjetimo ?
Motivirati se likom i stvaranjem Stevea Jobsa i djelovati na temelju toga su vrlo različite stvari. Kako bismo vidjeli jesmo li se pomaknuli s mjesta, Steve Jobs nas uči još par važnih životnih lekcija. Prva je odnos prema sebi, a druga se odnosi na postupanje prema bližnjima.
Steve Jobs je primjer životnog poduzetnika. Ne trebamo dakako težiti biti kao on niti to možemo ostvariti, no trebamo prigrliti to što je on oplodio teret svoje jedinstvenosti jer je to nešto na što je svatko od nas pozvan. Iskazivao je visoku razinu proaktivnosti, požrtvovnosti, čak i ljubavi prema radu, očito smatrajući rad i stvaranje nečim prirodnim što je neophodno za realizaciju života. Takav nadahnut rad ne poznaje ograničenja koja si mi sami inače namećemo i čime stopiramo ostvarenje vlastitih potencijala. Često se stavljamo u vlastite okvire kako nešto ne stignemo, ne možemo, ne znamo i zatim odustanemo jer nešto izgleda teško te nam je nelagodno pomaknuti se od lažnog osjećaja sigurnosti koji smo si nametnuli. Čak i ako smo ambiciozni, ambicije nam dosežu samo do okvira koje već poznajemo. Kada nešto nije kako želimo da je, interpretiramo to kao neuspjeh umjesto pokazatelj pravoga puta.
Ono što nas gosp. Jobs uči jest da držimo oči otvorenima. Oko nas je previše problema, a to znači previše poziva i prilika koje trebaju naše djelovanje. I to već sada. Okolina nam nikada neće dati sve na dlanu i što prije to prestanemo očekivati, tim bolje za nas i naš rad.
Druga bitna životna lekcija Stevea Jobsa je naš pogled na druge ljude. Kako mi reagiramo na to kad je netko drugačiji, ali i kakva je naša reakcija na nečiji uspjeh? Priznajmo si, služimo se stavljanjem etiketa na ljude i po tome postupamo prema njima kako bismo se lakše i brže snalazili. Steve Jobs bi u našem okruženju sada vjerojatno bio nadobudni pokušaj malog poduzetnika, koji nije završio faks i nitko ga ne bi shvaćao ozbiljno. Ako bi ipak nešto ostvario, kao iz navike bismo smislili niz opravdanja zašto to nismo MI napravili, kao da iza tih tuđih godina rada i truda stoji pasivnost. Druga krajnost je potpuno idealiziranje nečijeg lika i djela čime se također opravdavamo gledajući tuđu sliku uspjeha. Do slike karizmatičnog jedinstvenog vođe i uspješnog marketera s pozamašnim tržišnim rezultatima, trebalo je jako puno godina predanosti s niz dimenzija uspona i padova. I također, trebalo je pokrenuti izniman tim ljudi kako bi sve zaživjelo. Puno je nadopunjujućih elemenata koji čine neki rezultat uspješnim, a na nama je ne samo prepoznati to, nego reagirati. Ako se samo hranimo govorima, savjetima i citatima Steve Jobsa, očito smo nešto ozbiljno promašili.
Prema pažnji koju poklanjamo fenomenu Stevea Jobsa, on bi za nas trebao biti sinonim za poziv na djelovanje. Mi od njega trebamo učiti, ali i još više od toga, mi na temelju tog nadahnuća trebamo djelovati u kontekstu svog okruženja. Rad sa svrhom koji čini razliku nije unaprijed rezerviran za pojedince. Time što nam je dan život i svi naši talenti kao resursi s kojima trebamo upravljati, dana nam je platforma za stvaranje vlastite slike uspjeha – pri tom učeći od najboljih i najinspirativnijih.
Jesmo li, dakle, u stanju zapravo učiti od Stevea Jobsa? I jesmo li u stanju po tome djelovati?
Osoba koja u sebi ima taj poriv da napreduje, unosi promjene, stvara,… sve to će raditi neovisno o savjetima ili citatima S.J. te joj oni mogu biti samo dodatni poticaj tj. motivacija, dok s druge strane osoba koja to u sebi nema neće to samo tako dobiti pa taman da svaki dan konzumira sav sadržaj koji je S.J. ikada rekao ili napisao.
Svakodnevica je opaka stvar, kao i navika, čovjekova inertnost također. Sve to vođeno u smjeru svakodnevnih rutinskih i poznatih zadataka koje pojedinac ispunjava bez korištenja mozga – to ne može donijeti napredak.
Tendencija da se tuđi uspjeh omalovažava kako bi vlastita slika sebe i svijeta izgledala bliže onome o čemu maštamo i gdje se želimo vidjeti, vrlo je raširena. Rečenice poput ‘ne može on imati uspješnu tvrtku, a da nije krao‘, ‘ne može on imati sve petice, a da neku ocjenu nije kupio‘ i sl. jasno ocrtavaju tip razmišljanja prosječnog čovjeka koji za sve ima neku pametnu za reći dok nema konkretan razlog za vlastiti neuspjeh.
Isto tako, teško je govoriti o jednostavnosti nečijeg životnog puta ili poslovnog uspjeha na način ‘pa on je dobio sve‘, ‘njemu je to sve lagano i jednostavno‘, ‘imao je dobre veze‘,… jer nekome razvoj tvrtke može biti kao igra i nikada neće reći kako je teško jer ima takav sklop razmišljanja dok s druge strane nekome će i košnja trave u dvorištu predstavljati patnju iz tjedna u tjedan. Jednostavnost je relativna, uspjeh je relativan. Niti mi možemo reći kada je netko uspješan niti bi trebali tako suditi jer ne znamo što sve stoji iza uspjeha pošto najčešće vidimo samo konačni rezultat – u velikom broju slučajeva mediji i ostali će popratiti samo najuspješnije ili najneuspješnije pothvate.
I za kraj. Ne, nismo u stanju učiti od S.J., niti po tome djelovati jer motivacija mora doći iz nas samih, mora biti vođena vlastitim bićem, a ne vanjskim motivatorom koji vrlo lako postane ‘droga’ bez koje se ne može jednako kao knjige iz popularne psihologije na temu samopomoći. Ako tražimo sreću ili motiv izvan sebe nećemo se dobro provesti.